„Ljudi za nas obično misle da nismo sposobni za ništa, nećemo i ne želimo napraviti ništa pozitivno. A mi, ovime što radimo, priredbama i nastupima, želimo dokazati da možemo više i bolje no što mnogi drugi misle!”

– Na koga to misliš kada govoriš „Mi”?

„Mislim na nas, vrstu ljudi koju obično zovu „uličari”. Iz različitih razloga dospjeli smo na ovakav način života. Zbližila nas je i spojila ulica. Računajte i na nas!”

Uzbuđenim glasom, 17-godišnja Biba davala je izjavu za popularnu radio emisiju „25 -ti sat” Radio Zagreba  1986. godine. Bio je to i moto moje prve kazališne družine „Lijevi kotač tramvaja” koju sam okupio na gradskim ulicama i trgovima. Zajedno sa družinom u punoj najvećoj dvorani Fakulteta za Defektologiju diplomirao sam 1987. Jedna od pobornica ovog načina rada i (hiper)aktivna članica  družine, tada studentica  socijalne pedagogije Ljiljana, mi je uskoro postala supruga. Smatram to i jednim od najznačajnijih profesionalnih i osobnih rezultata i dostignuća kao i dvoje odrasle djece Ino i Lana.

Ubrzo sam se zaposlio u Domu za odgoj djece i omladine – Dugave  kao odgajatelj. Najveći problemi tadašnje defektologije, današnje edukacijske rehabilitacije, sutrašnje…(?) je i dalje komplicirana, teško razumljiva, nepotpuna i ina uglavnom strana terminologija. Lakše je te dječake dijagnosticirati,  (re)socijaliziratim, integrirati, educirati,  razvijati kompetencije… nego odlučiti kako nazvati i (štićenik, pitomac, domac, korisnik…?) ili oslovljavati.

Moj prvi voditelj, socijalni pedagog, Bojan Šel koji je autoritet postizao blagim ili oštrim pogledom i nasmiješenim ili nakostrušenim brkovima, dečke je oslovljavao zagrebačkim slengom „sinek”. Osim što je riješena terminološka nedoumica, nastala je i kazališna skupina „Sineki”. Antologijska predstava „Domske priče” nadahnuta istinitim događajima iz domske svakodnevice i postavljanjem autentičnih „sineka” za glavne junake. Predstava je oduševila publiku, dobila izvrsne stručne kritike i prošla sve selekcije od lokalne do tada savezne razine.

Dokumentarna radio – drama „Sineki zapis iz života” Dragutina Klobučara i Mire Piace dobila je prvu nagradu na svjetskom festivalu radio drame održanom na Siciliji.

Slijedili su brojni pozivi za gostovanja, veliki interes medija, učili smo albanski kako bi nastupili na saveznim susretima u Prizrenu…, ali je počeo rat! Ponajbolji sineki „pobjegli” su iz Doma i krenuli za Vukovar. Iz udobnosti javnog sektora otišao sam raditi (i živjeti sa obitelji) u velika izbjeglička naselja Savudrija i Kutina. Naselja su imala i 1500 žitelja, većinom djeca i mladi koji su posebno u Savudriji teško živjeli u šatorskom naselju, bez škole i sl. Oslanjajući se na prognanike bez obzira na dob kao suradnike i partnere uspjeli smo npr. ustanoviti ratnu osnovnu i srednju školu koju su priznale UNHCR i vlada BIH, u jednom trenutku imati 16 različitih plesnih skupina sa svim stilovima plesa, organizirati veliku mirotvornu turneju prijateljstva Zagreb – Munchen – Geneve – Bruxelles…Vrijeme je to kada sam ostvario i brojne kvalitetne međunarodne kontakte. Osim što sam bolje ovladao engleskim jezikom, fasciniralo me je kako kad kažeš da si socijalni pedagog svi razumiju tko si i čime se baviš, od tebe očekuju da mjesto na kojem djeluješ učiniš ljepšim i sretnijim te ti u tome svesrdno pomažu.

Od 1994. radim kao stalni vanjski suradnik u SOS dječjem selu Lekenik, Zavodu za preodgoj maloljetnika Turopolje, Centru za kulturu Novi Zagreb, a kao povremeni na Studiju socijalnog rada, HTV, te nizu udruga i organizacija od lokalne do međunarodne razine. Iz toga razdoblja izdvajam 1998. sa predstavom „Nije lako biti dijete!” s prosječnom ocjenom 4,8 smo najbolje ocijenjeni događaj povijesnog Prvog kongresa socijalnih pedagoga održanog u Opatiji.

„U vašoj ulici i susjedstvu živi mali sinek. Primjećujete da je stalno vani. Neuredan, prljav, musav. Uskoro počinje „žicati”, pušiti, tući se, piti… Hoće li postati lopov, nasilnik, ubojica? Neće! Ukoliko ga prepoznate, priđete mu i pomognete!”  moto je pod kojim sam kroz Centar za kreativni rad pokretao i sa promjenjivim uspjehom niz projekata i programa: „Pedagogija na uličnom uglu”, „Ljudi koje nitko neće”, „Happy Island” međunarodni centar prijateljstva na otoku Prviću, „Eko akcija Sineki i Good green girls”, „I invalidi su naši sineki”  i druge.  Rad i djelovanje u nevladinom sektoru daje sjajne mogućnosti i prilike. Osjećaj slobode i nezavisnosti  su neprocjenjivi.

No, nemogućnost stalnog i stabilnog financiranja, nesigurna sadašnjost i neizvjesna budućnost ponukali su me da se „smirim” i vratim u „sustav”.  U Centru za odgoj i obrazovanje Velika Gorica kao student sam sa djecom odlazio  na utakmice nedjeljom, matineje u kino. Neprocjenjiva iskustva sticao sam kroz igre, smijeh i suze djece sa intelektualnim teškoćama gdje  ponovo kao odgajatelj sa radošću radim. Nakon burne, bogate i raznovrsne socijalno pedagoške karijere  sam sigurniji da je mjesto socijalnih pedagoga na ulicama, trgovima i kolodvorima, mračnim dječjim igralištima i parkovima,  u kafićima, disco i noćnim klubovima, na „tulumima”, među navijačkim skupinama, u subkulturi i kontrakulturi, „opasnim” kvartovima i naseljima…  sa misijom da „rizična” mjesta učinimo  humanijim, zdravijim, ljepšim, sadržajnijim i sretnijim. Odlučio sam se aktivirati u Komori socijalnih pedagoga Hrvatske s ciljem promicanja  socijalne pedagogije u zajednici.  Hrvatska jedna od rijetkih zemalja EU koja nema uspostavljene jednostavne, efikasne, primjenjive i jeftine modele rada sa djecom i mladima uključujući i one sa poremećajima u ponašanju i ili drugim teškoćama.